Volfram je prvi put korišten za izradu žarnih niti. Godine 1909., American Coolidge (WD Coolidge) koristio je postupke prešanja volframovog praha, pretapanja, prešanja i izvlačenja žice za izradu volframove žice. Od tada se proizvodnja volframove žice brzo razvija. Godine 1913. I. Langmuir i W. Rogers otkrili su da volfram-torijeva žica (također poznata kao torij-volframova žica) ima bolju emisiju elektrona od čiste volframove žice, te su počeli koristiti volfram-torijevu žicu, koja se i danas široko koristi . Godine 1922. razvijena je volframova žica s izvrsnom otpornošću na progib (nazvana dopirana volframova žica ili volframova žica bez progiba), što je bio veliki napredak u istraživanju volframove žice. Volframova žarna nit koja se ne savija izvrsna je žarna nit i katodni materijal koji se široko koristi. U 1950-ima i 1960-ima provedena su opsežna istraživanja legura na bazi volframa, u nadi da će se razviti legure volframa koje bi mogle raditi na 1930-2760 stupnju za proizvodnju dijelova za visoke temperature za zrakoplovnu industriju. Među njima postoje mnoge studije o legurama volfram renija. Također su provedena istraživanja tehnologije taljenja i obrade volframa te oblikovanja. Ingoti volframa dobivaju se potrošnim lučnim i taljenjem elektronskim snopom, a neki proizvodi izrađuju se ekstruzijom i plastičnom preradom; međutim, ingoti za taljenje i lijevanje imaju gruba zrna i lošu plastičnost. , Prerada je teška, a stopa prinosa je niska, tako da tehnologija obrade plastike taljenjem nije postala glavna metoda proizvodnje. Uz kemijsko taloženje iz pare (CVD metoda) i plazma raspršivanje koje može proizvesti vrlo malo proizvoda, metalurgija praha još uvijek je glavna metoda proizvodnje proizvoda od volframa.